Zima, zima - e, pa šta je, Ako j' zima, nije lav!

Zima, zima - pa neka je,

Ne boji se ko je zdrav!

 

Hajd napolje momak ko je,

Tamo veje krupan sneg,

Vi'š en' onde navejo je

Čitav bedem, čitav breg.

 

A šta može zima meni,

Šta mi može, šta mi sme?

Nek mi nosić pocrveni,

Eto to je, to je sve!

 

Seka Zorko, nemoj stati,

Tvoj nek bude prvi red;

Sad ćemo se zagrejati -

Čučni samo na taj led!

 

Gle sad žive železnice -

To je trka, to je let!

Zbogom, ptice krilatice,

Naš je sada ceo svet!

 

Iz nosa nam para liže,

- Hajd u goste ko je zvan! -

A Campa nas jedva stiže -

Tika-taka, ¨ajzliban¨!
 

Jovan Jovanović Zmaj

Genijalna bajka «Snježna kraljica» predstavlja sjajan primjer Andersenove potpune usklađenosti sa Martinusom : humana životna filozofija i stav ljubavi prema bližnjem i intuitivno doživljavanje života vraća biće «natrag u život», a time i natrag Bogu. Prema Martinusovim kozmičkim analizama, nastanak i funkcioniranje sposobnosti intuicije temelji se na funkcionalnom harmoniziranju dva komplementarna seksualna pola i polnih organa u mentalnoj strukturi svakog pojedinog čovjeka. Između ostalog ovo harmoniziranje pokazuje se u praksi kroz uravnoteženi odnos između osjećaja i intelekta, koji stavlja pod kontrolu tkzv. «energiju teže» koja između ostalog predstavlja osnovu svih negativnih, agresivnih i destruktivnih mentalnih sila. Ova ravnoteža uvjetuje nastanak tkzv. «kozmičkih bljeskova», i jednom kada ova ravnoteža postane potpuna, također i dobivanje trajne kozmičke svijesti. Sada ćemo vidjeti da to predstavlja samu suštinu «Snježne kraljice», barem kada tumačimo tu Andersenovu čudesnu i zagonetnu bajku iz kozmičke perspektive. Na prvi pogled radnja ove bajke svodi se na dirljivu priču o dvoje prijatelja iz djetinjstva, o djevojčici Gerdi i dječaku Kaju. Na početku priče oni su nerazdvojni i uživaju u međusobnom društvu, uživaju u svojoj kršćanskoj sudbini iz djetinjstva koja je simbolizirana sa dva malena ružina grma koja rastu u dvije tegle za cvijeće. Oni žive blaženim životom i njihov djetinji svemir prožet je sunčevom svjetlošću sve dok se jednoga dana ne dogodi to da Kaj dobije jedan komadić «Demonskog» razbijenog ogledala u svoje oko, a drugi u svoje srce. Zbog toga se njegovo srce pretvara u neosjetljivi komad leda, i on sve počinje vidjeti iskrivljeno. No on to doživljava drugačije. On vjeruje da je tek tada on uistinu upoznao svijet i ljude i uvidio da su i svijet i ljudi puni mana i nedostataka. Postavši nezadovoljan svime i svakime, Kaj dozvoljava da bude zaveden i očaran od strane Snježne kraljice. Ona ga otima iz njegovog udobnog doma i okruženja iz djetinjstva i dovodi ga u svoj čudesan dvorac koji je napravljen od hladnoće, leda i snijega i ovdje on provodi svoje vrijeme igrajući očaravajuću «igru razuma». To je neka vrsta puzzle sa plosnatim komadićima leda pomoću kojih se mogu oblikovati zadivljujući geometrijski, logički oblici, figure i riječi, ali «postoji jedna riječ koju on nikako ne može oblikovati, iako je on to silno želio. To je riječ Vječnost.» I Snježna kraljica mu je rekla : «Kada otkriješ kako to napraviti, postat ćeš svoj vlastiti gospodar i ja ću ti dat čitavi svijet...», i misleći na svoje mlade čitatelje, Andersen razigrano dodaje : «... i par novih klizaljki.» U međuvremenu, mala Gerda je tražila svojeg prijatelja širom svijeta, ali s vremenom je izgubila iz vida svoj cilj i postala zaslijepljena emocionalnim i raznobojnim cvjetnim vrtom romanticizma na koji nailazi kod jedne žene koja je bila čarobnica. U njenom društvu Gerda zaboravlja svojeg prijatelja Kaja na neko vrijeme, i da ga se ne bi sjetila ugledavši grm ruže u njenom vrtu, cvječarica učini da svi grmovi ruža potonu u zemlju i nestanu. No stara cvječarica zaboravi magijom ukliniti ružu koja ukrašava njen šešir i čim ju Gerda ugleda, ona počne razmišljati o ružama u svojem domu iz djetinjstva. «Što, zar ovdje nema ruža ?», kaže Gerda i otrči u vrt i počne tražiti i tražiti, ali nijednu ne nađe. Ona je sjela i plakala i njene suze su pale upravo tamo gdje je potonuo jedan od ružinih grmova. Tople suze su navlažile zemlju i ružin grm je ponovno izniknuo, cvjetajući kao onda kada je potonuo i Gerda ga je zagrlila i poljubila ruže i pomislila na prekrasne ruže kod kuće, a time i na malenog Kaja. «Oh, koliko sam se zadržala !», rekla je mlada djevojka. «Ja tražim malenog Kaja. Da li znate gdje je on ?», pitala je ruže. «Da li mislite da je mrtav ?» A ruže su odgovorile : «Ne, on nije mrtav. Mi smo bile u zemlji gdje leže svi koji su umrli, ali Kaj nije tamo !» Vjerna mala Gerda, koja nije zaboravila svoje molitve, nastavila je svoju potragu za Kajem i nakon brojnih izazova i iskušenja i pomoću duhovne vojske anđela pronašla je ledeni dvorac gdje se nalazio Kaj. U međuvremenu on je postao potpuno plav, gotovo crn od hladnoće. No on to nije primjećivao jer je bio toliko zaposlen slaganjem ledenih puzzli kako bi one zvučale razumno. Kada se pojavila Gerda, on ju u prvi trenutak nije prepoznao. «Tada je mala Gerda počela plakati i njene tople suze su pale na njegova prsa i doprijele do njegovog srca i otopile komad leda i isprale maleni komadić stakla koji je zapeo tamo. Tada je on pogledao u nju i ona je zapjevala : «Ruže cvatu i prestaju biti. No mi ćemo dijete Krista otkriti.» Tada se Kaj rasplakao i toliko je plakao da je komadić stakla isplivao iz njegovog oka. Tada je on prepoznao Gerdu i radosno rekao : «Gerda, mala Gerda, gdje si bila sve ovo vrijeme i gdje sam ja bio ?» U tom je trenutku Kaj shvatio koliko je hladan i prazan sav sjaj carstva razuma Snježne kraljice. Dakle, njegova inteligencija ga je naučila da postoji toplina, istina, snaga i poštenje u otvorenom, bezuvjetnom i punom povjerenja pristupu životu ili «vjeri iz djetinjstva», koju hladan, analitički i kritički um ne može shvatiti, već se samo tome može rugati i ismijavati.

Kada se tumači iz kozmičke perspektive «Snježna kraljica» je bajka sa dvojnom poviješću, o dva seksualna pola i o promjeni polova. Prva je situacija u kojoj dva pola (dvoje djece) predstavljaju jedno biće ili jednu cjelinu, a tada dolazi do situacije kada se muški pol (Kaj) putem spiralnog ciklusa i principa kontrasta (Snježna kraljica i čarobno ogledalo) u kombinaciji sa principom želje i zasićenja, odvaja od ženskog pola. U drugu ruku ženski pol (Gerda) isto se tako odvaja od muškog pola. Kao jednopolna bića spomenute jedinke lutaju svijetom u pokušaju da pronađu i ponovno se sjedine sa svojim suprotnim polom. U svojoj kozmičkoj dimenziji «Snježna kraljica» i brojne druge Andersenove bajke govore nam o «Padu» i «kozmičkom ponovnom rođenju». Preciznije govoreći, on nam priča o onome što Martinus naziva «princip seksualnih polova» i «preobražavanje seksualnih polova», a to je temeljni, univerzalni proces koji se zasniva na organskoj vječnoj strukturi svih živih bića. Čitatelji koji nisu sa time upoznati mogu proučiti Livets Bog (Knjiga života) 3-6, Vječnu sliku svijeta 3 (objašnjenje simbola br. 33) ili druge knjige. Dakle, kada čitamo «Snježnu kraljicu» kroz «kozmičke naočale», možemo vidjeti da Andersen dozvoljava da njegova priča počne u «rajskom» okruženju i stanju («okruženje i dom iz djetinjstva») što uvjetuje činjenica da su dva seksualna pola («dvoje djece, dječak i djevojčica») jednaki i ravnopravni. Kao što je to znao Martinus, tako je i mudri Andersen također znao da vječni zakoni ili principi života i stvaranja zahtijevaju promjenu i obnavljanje kako bi unaprijedili, održavali i obnavljali život i doživljavanje života : dva seksualna pola («dječak i djevojčica») moraju se rastaviti i postati međusobno «odvojeni» («i jedno i drugo dijete mora napustiti svoj dom i okruženje iz djetinjstva») da bi se stvorio neophodno potreban kontrast na kojem se temelji čitavo postojanje i doživljavanje života. Mitološki Sotona, Đavo, Zavodnik ili Zmija iz Biblije istovjetan je sa kozmološkim «principom spasitelja svijeta» i u skladu sa «principom spiralnog ciklusa i principa kontrasta» («zmija» i njena «glava» i «rep») i u kombinaciji sa «principom gladi i zasićenja» to je najdublji uzrok i izvor «procesa pada». U Postanku Eva kaže zmiji da je Bog zabranio njoj i Adamu da jedu plodove sa «drveta spoznaje o dobru i zlu» jer će u protivnom sigurno umrijeti. No zmija joj je rekla : «Ne, nećete umrijeti ! Nego, zna Bog : onog dana kad budete s njega jeli otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi, koji razlučuju dobro i zlo.» U «Snježnoj kraljici» bijela kraljica u svojem identitetu «principa spasitelja svijeta» kaže Kaju, koji je u svojem začaranom, jednopolnom stanju neka vrsta «zarobljenika» u «dvorcu razuma» (materijalistički pogled na život i svijet) da je čarobna riječ koja će ga osloboditi «vječnost» : «Kada ti to otkriješ, biti ćeš svoj vlastiti gospodar i dati ću ti čitavi svijet i par novih klizaljki.» (Osobno vjerujem da je Andersen pod klizaljkama mislio novu sposobnost stjecanja duhovne pokretljivosti). I kada «polovi» postanu sjedinjeni, kada Gerda ponovno pronađe Kaja, tj. kada se u njemu ponovno probude humanost, razum i intuicija, i kada se u njoj ponovno probude sposobnost inteligencije i intuicije, tada je moguće pronaći čarobnu riječ koja će dozvoliti kozmičku slobodu, koja je istovjetna sa nadmoćnom pobjedom duha nad smrću i materijom, nad vremenom i prostorom. Dakle, čovjek zadobiva «čitavi svijet» i ponovno je uspostavljeno i pronađeno «rajsko stanje», «djeca» su se vratila svojem «okruženju i domu iz djetinjstva» : «... Gerda i Kaj sa rukom u ruci vraćali su se svojem domu; i kako su napredovali, došlo je divno proljeće sa svojim zelenim raslinjem i prekrasnim cvijećem. Uskoro su prepoznali veliki grad u kojem su živjeli i visoke tornjeve crkava u kojima su slatka zvona veselo zvonila kako su ulazili u grad i pronašli svoj put do vrata svoje bake. Popeli su se stepenicama do male sobe, gdje je sve izgledalo kao prije. Stari sat je kucao «tik, tak», a kazaljke su pokazivale vrijeme, no kako su ušli kroz vrata u sobu primjetili su da su oboje odrasli i da su postali muškarac i žena. Ruže na krovu su bile u punom cvatu i pomaljale su se kroz prozor; i tu su se nalazile male stolice na kojima su sjedili kada su bili djeca; i Kaj i Gerda sjeli su na svoje stolice, držali su se za ruke, dok je hladna, prazna veličanstvenost palače Snježne kraljice nestajala iz njihovog sjećanja poput ružnog sna. Baka je sjedila na Božjoj jasnoj sunčevoj svjetlosti i na glas je čitala iz Biblije : «Ukoliko ne postanete poput male djece, nećete ući u kraljevstvo nebesko.» A Kaj i Gerda pogledali su se u oči i odjednom su razumjeli riječi stare pjesme : «Ruže cvatu i prestaju biti. No mi ćemo dijete Krista otkriti.» I oni su oboje tamo sjedili, odrasli, a ipak djeca u srcu; i bilo je ljeto, toplo, prekrasno ljeto.» Sa ovim čudesnim i prekrasnim završetkom «Snježne kraljice», koji na brojne načine nalikuje na kraj gotovo suvremenoj bajci «Mala starija – majka drveća», Andersen također gotovo da upućuje na «princip spiralnog ciklusa» kao što je opisan u kontekstu Martinusove kozmologije. Na kraju svoje bajke Andersen piše da su «djeca» prilikom svojeg povratka kući otkrila da su «odrasla». To upućuje na to da su se oni vratili u svoj «dom iz djetinjstva», ali na višoj razini usklađenosti sa principima spiralnog ciklusa. «Odrasli, ali još uvijek djeca u srcu» - točno, «odrasli» u odnosu na evolucijski put koji su završili, ali «ponovno rođena djeca» u odnosu na novoosvojeno carstvo Božje ili «raj». Nalazim prigodnim zaokružiti ovaj članak citirajući Andersenov vlastiti zaključak na bajku o «Snježnoj kraljici» : «Ukoliko ne postanete poput male djece, nećete ući u kraljevstvo nebesko.» Drugim riječima : ukoliko ponovno ne steknemo neposredan, nesputan i otvoreni stav prema životu koji je obično karakteristika vrlo male djece, i ukoliko ne naučimo imati razumijevanja, biti tolerantni i opraštati, što su karakteristike prave ljubavi prema bližnjem – ukratko, naše humane osobine, mi se ne možemo nadati da ćemo riješiti misterij života i da ćemo doživjeti život kao božanstvenu i čudesnu bajku, što on i jest, uvijek je bio i nastavit će biti kroz čitavu vječnost. Izvor http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=64533